Gledali smo film o Sergeju Aleksandroviču Jesenjinu

Dana 18. 10. 2019. godine, posjetio nas je gospodin Milenko Gligorić iz Centra za kulturu i obrazovanje Doboj, koji je učenicima sedmog razreda prezentovao film o Sergeju Aleksandroviču Jesenjinu, te je upoznao đake sa najljepšim Jesenjinovim stihovima. Druženje je bilo veoma lijepo i korisno.

Inače, Jesenjin je bio ruski pjesnik. Važi za jednog od najboljih i ujedno najomiljenijih pjesnika Rusije. No njegova djela svrstavaju se i u sam vrh svjetske književnosti. Zbog porijekla sa sela, Jesenjin je sebe smatrao „pjesnikom sela“ i u mnogim svojim djelima bavio se životom na selu. Motivi seoskog života možda su i najkarakterističnije obilježje njegovog stvaralaštva. Dok piše o naizgled običnim pojavama iz seoskog života, Jesenjin u svemu nalazi zrnce mudrosti i životne filozofije.

Neke od najpoznatijih pjesama ovog izuzetnog pisca su:  Breza, Crni čovek, Cveće mi veli, Čežnja, Doviđenja, Haljina bela,  Igračica, Kapljice,Krava, Lisica, Mala prosjakinja, Menjajući rublju za tumane, Misli, Moji snovi, Ne dolazi meni pod prozore, Ne dozivam, Ne pitaj me o Bosforu, O glupo srce i Pasji sin, a ljepotom i dirljivošću posebno se izdvaja Pesma o keruši, koja je svoje mjesto našla u brojnim čitankama i antologijama.  Postoji nekoliko varijanti prevoda ove pjesme o neizmjernoj majčinskoj ljubavi, a ovo je jedan od njih:

Pesma o keruši

U svitanje, u pojati niskoj

Gde se zlati rogoza gomila,

Sedmoro je štenadi riđaste,

Sedmoro je kučka oštenila.

Ližući ih jezikom crvenim,

Milovala štenad sve do mraka,

I kopneo sneg je zagrejani

Ispod njenog toploga stomaka.

Kad je jato kokošaka lenih

Zadremalo na motki sedeći,

Pošao je seljak natmureni,

Svih sedmoro noseći u vreći.

Mučeći se da im priđe malo,

Trčala je kroz nanose meke…

I dugo je, dugo je drhtalo

Nezamrzlo ogledalo reke.

Kad se natrag vukla po prtini,

Ližuć svoje telo oznojeno,

Mesec joj se nad kućom učini

Kao jedno riđe štene njeno.

Gledala je u visinu modru,

Žalosni se urlik dugo čuo,

Tanki mesec klizio po svodu

I u polja za breg utonuo.

Nemo, kao od milostinje bedne,

Kada kamen bace joj iz šale,

U sneg su se pseće oči njene

Kao zlatne zvezde skotrljale.

Follow